Uticaj roditeljskih tendencija na naše ciljeve

 

(Ne)ostvarene tendencije roditelja mogu jako lijepo biti upakovane u naše ciljeve?

Vrlo skriveno, podrazumjevano i benigdno usađena su nam određena stremljenja.

 

Ta stremljenja najčešće nisu svijesna ili ne vidimo poguban uticaj istih, a ogledaju se u najopuštenijem razmišljanju ili razgovoru u kom baš ni malo ne odmjeravamo šta ćemo i kako reći. Ova stremljenja se, naravno, naslanjaju na dobro poznatu priču o uvjerenjima i ona sama po sebi i jesu uvjerenja.

 

Ako sada napipavate te vaše unutrašnje kompase po kojima donosite odluke, motivišete se i podrazumjevate svoj razvoj osjetićete da ono što se podrazumjeva je zapravo sve vrijeme tu. To često nisu ni misli, ni riječi, već u osnovi osjećaji koji nas na nešto tjeraju.

 

Kod mene je to bio osjećaj „trebaš još“ „trebaš bolje“ „hajde u napad“... i on se jako dobro graničio sa pravim uzbuđenjem i iskrenom radošću…

 

Možda ćete se začuditi, ali zapravo sam ga prepoznala tek kada sam krenula da se bavim poslom koji sama kreiram. Napokon donesete odluku da radite šta volite, prevagne to iskreno uzbuđenje i tek onda, kreće novi nivo suočavanja. Meni je dugo bilo čudno kako ja ne mogu baš skroz da uživam u poslu, dok jednog dana nisam otkrila da je u mom nesvjesnom i dalje vrlo suptilno prisutan OSJEĆAJ - hajde jače, trebaš bolje, radi kako „treba“…

 

Mili Bože, kakvo oslobođenje kad shvatih da mogu i bez toga. Da mogu da dam čitav prostor svog bića radovanju i uživanju…

E to je zaista oslobađajuće!

 

No, zapravo kakve veze ima to sa mojim roditeljima?

Svjesno, svako bi rekao da je dobro bodriti sebe kroz to „možeš bolje i hajde jače“, ali je zamka u emociji koja se meni zbog toga budila, a to je bila emocija moranja, žurenja, ne bivanja Ja i to je bila osnova problema. Moji roditelji sa tim imaju veze, jer je to bio stil života kojim su se vodili, pa sam to sasvim prirodno naslijedila bez preispitivanja.

 

Naše riječi će često zvučati zdravorazumski, ali naše emocije će pokazivati treba li nam to ili ne. Ukoliko ne osluškuješ svoje emocije i nemaš praksu sa kojom bi osnaživala svog unutrašnjeg posmatrača, ovo ti se možda nikad ne otvori. Ali ako se okreneš sebi i kreneš prvo osluškivati sebe pa raditi, primjetićeš gdje se stvara buka i nejasnoća, neusaglašenost unutar tebe.

 

I zato, dragi moji ljudi, pogledajte još jednom u svoj regularan dan i zapitajte se: Šta me danas ganja u mojoj glavi? Prepoznajte tačno i detaljno sva svoja moranja i samo povjerujte da možete skroz bez toga, bez te neke težine koja vuče nazad…

 

Šta god da radite, čime god da se bavite, koja god da vam je profesija, sigurna sam da sada u ovom trenutku imate da otpustite još nešto suvišno i time oslobodite prostor vašoj autentičnoj ekspresiji!

 

Budi hrabra, budi to što jesi!



Podelite na | Podelite na